Jednoga dana moj otac me je upitao da ga odvezem u grad gde se održavala jednodnevna konferencija, na šta sam s radošću poskočio. Budući da je onde trebalo provesti ceo dan, majka mi je dala listu namirnica koju je trebalo nabaviti, a otac me je zamolio da se pobrinem za neke tekuće poslove, kao npr. odvesti auto na redoviti servis. Kada sam tog jutra odvezao oca, rekao mi je: ‘Nađimo se ovde u 17 sati, pa ćemo zajedno kući.’
Nakon što sam na brzinu poobavljao sve zadatke, otišao sam u nabliži bioskop. Toliko sam bio zaokupljen dvostrukim filmskim programom u kojem je glavnu ulogu igrao Džon Vejn da sam zaboravio na vreme. Bilo je već 17:30 kada sam se setio. Dok sam otišao u servis i preuzeo auto, pa odjurio do mesta gde je trebalo otac i ja da se nađemo, već je bilo 18:00 sati.
Zabrinuto me je priupitao: ‘Gde si do sada?’ Bilo me je sramota da kažem da sam gledao film pa sam odgovorio: ‘Auto nije bio gotov, zato je trebalo da sačekam.’ Nisam znao da je on već zvao servis. Kada me je uhvatio u laži rekao mi je: ‘Nešto nije bilo ispravno u mom načinu vaspitavanja, jer nemaš dovoljno samopouzdanja da mi kažeš istinu. Kako bih uvideo u čemu sam pogrešio, umesto autom, propešačiću 18 milja (29 km) do kuće i putem razmišljati o tome.’
Obukao se i obuo cipele i počeo šetati u smeru kuće. Već se bilo smrklo, putevi su bili neosvetljeni, uglavnom nepopločani. Nisam mogao da ga napustim, pa sam tako pet sati i trideset minuta vozio iza njega posmatrajući ga kako prolazi tu agoniju zbog moje glupe laži. Tada sam čvrsto odlučio kako nikada više neću lagati.
Često se setim te zgode i pitam se da li bih naučio svoju lekciju da me je kaznio onako kako mi kažnjavamo svoju decu. Ne verujem da bih. Bio bih kažnjen i malo bih patio pa bih ponovo napravio istu stvar. Ali ova jedna lekcija o nenasilju bila je toliko snažna da je ostala sveža u mom sećanju kao da se dogodila juče. To je snaga nenasilja.”
Dr Arun Gandi
(unuk Mahatme Gandija)